Jednom prilikom angažovao sam vrhunskog stolara da mi pomogne u renoviranju stare poljske
kućice i upravo mu se završio težak dan na poslu. Pukla mu je guma te je izgubio jedan sat rada,
testera mu je otkazala, a sada mu se kamionet odbija pokrenuti. Dok sam ga vozio kući, sjedio je
ozbiljan u kamenoj tišini.
Na dolasku, on me je pozvao da upoznam njegovu porodicu. Dok smo hodali prema vratima, na
kratko je zastao ispred jednog malog stabla, dodirujući vrhove grana s obje ruke. Prije nego što
su se vrata otvorila, on se nevjerovatno transformisao. Njegovo preplanulo lice zasijalo je
osmjesima te je zagrlio troje male djece i supruzi dao veliki poljubac.Zatim me je otpratio do mog
automobila. Prošli smo kraj stabla, a ja sam gorio od radoznalosti. Pitao sam ga šta je to bilo što
sam maloprije vidio.
– Oh, to je moje stablo briga, odgovorio je i nastavio: Znam da ne mogu izbjeći probleme na poslu,
ali jedno je sigurno, ti poslovni problemi ne pripadaju kući, mojoj ženi i djeci. Zato ih ja uvijek
objesim na stablo prije nego što uđem u kuću. Ujutro kad krenem na posao opet ih uzmem. Na
trenutak je zastao i dodao: Ali smiješno je, nasmij se slobodno, kad u jutarnjim satima dođem da ih
ponovo pokupio nema ih ni približno onoliko koliko se sjećam da sam ih objesio prethodne večeri.
Izvor: http://www.novonovo.info
0 komentari :
Objavi komentar